Inace sam Jako Zabavna

Namrsteni oblaci glasnom grmljavinom daju svoje posljednje upozorenje. Vristeci vjetar kupi ostatke posljednje nade, dok se tromo drvece bori za goli zivot. Krici iz daljine dopiru do usiju onih najosjetljivijih tjerajuci im strah u kosti. Kisa je pochela da pada uspjevsi na trenutak da obuzda zvukove danasnjice. Kao po naredbi zacu se lom stakla i neuhvatljiva bujica ljudi potece niz ulicu. U borbi za opstanak zaboravljalo se ko je kuda krenuo i ko ce i gdje da stigne. Iznad zgrada proletese dobro znani ratnici pakla. Plac djeteta naglo zamuknu u pokusaju da nadglasa strah tisine. Svirepi crni andjeli prolazili su kroz grad pobjedonoso se smijuci. Kupili su ljude ne birajuci godine, pol ili broj suza koji tekao je njihovim uprljanim licima. Trpali su ih u ralje kamionskog pakla ponasajuci se poput pravih zivotinja. Ona je pokusavala da se odupre stisku necije ruke, bezusjpeshno se koprcajuci u sopstvenoj slabosti i malaksalosti. Prekasno za bilo kakav bjeg lezala je u utrobi prljavstine zajedno sa stotinu svezanih dusa. Molecivim pogledom ispitivala je mizeriju hrpe potiljaka ne bi li pronashla pogled koji nudi spas. Ali spasa nije bilo... Zamisljeno, sa ponosom u ocima, odlucno je rjesila da ovo nece biti pocetak njenog kraja.

Nakon, ne tako duge voznje, kamion se zaustavio i istovar je mogao da pocne. Mjesta za ljudskost tu nije bilo. Zene i djeca na jednu stranu, muskarci na drugu.

Tako postrojenim pregledali su zube, kosu, ruke, .... Kao najveca stoka. Ona nije dala da vide njen strah, ali strah je nasao svoj put do njih. Duga kosa viorila se na zbunjenom vjetru, dok su im u ruke trpali krpe nalik na odjecu. Tupim ziletom odsjekli su ono malo ponosa, srece i zadovoljstva u njoj. Njena se kosa sada vukla po prasini trazeci kutak bez vjetra.

Dokle doseze ljudska glupost.....